DNEVNIK BIT GENERACIJE
Džek Keruak i Alen Ginzberg, Izabrana pisma, odabrao u preveo Muharem Bazdulj, Clio, 2016.
Skoro sva Keruakova i Ginzbergova dela, kao i dela većine drugih bitnika, su autobiografskog karaktera. Članovi bit pokreta nisu samo grupa pisaca koje vezuju iste ideje već su i modeli za likove. Istorija bit pokreta je i tema bit književnosti. Otuda je prepiska između Keruaka i Ginzberga u mnogo čemu drugačija nego slične prepiske između prijatelja književnika. Događaji koji su opisani u pismima dati su samo u naznakama, kao beleške, kao podsećanja na nešto što obojica znaju, o čemu su već negde i sa nekim pričali. Umesto nadahnute proze i stihova čitalac se ovde susreće sa beskrajnim nizovima računa, pozajmica, sitnih zarada, jeftinih putovanja i dugova. Prepiska traje od 1944., kada je Keruaku bilo dvadeset dve a Ginzbergu osamnaest godina i završava se 1963., šest godina pre Keruakove smrti. Najzanimljivija nit koju čitalac može pratiti je sam razvoj ova dva autora. Prva pisma su puna mladalačke naivnosti, zanesenjaštva, vere u genijalnost, u to da će se napisati velika dela. Potom ide period ostvarenja tih planova i suočavanje sa prvim neuspesima. Možda je u ovom smislu najupečatljivije ogorčeno Keruakovo pismo kojim odgovara na Ginzbergove kritike njegovog romana Na putu. Pismom dominira osećaj napuštenosti, izneverenosti i usamljenosti ali i čvrsta vera u vrednost sopstvenog dela. Ovo je period očajanja, odbijanja rukopisa, prihvatanja bilo kakvih poslova da bi se preživelo. 1956. izlazi Ginzbergova knjiga Urlik i druge pesme, a 1957. Keruakov roman Na putu. Obojica postaju slavni i uspešni i stvari počinju drugačije da izgledaju. Međutim, ovde postaje i najočigledija razlika između dva autora. Dok Ginzberg uživa u slavi i rado gostuje na književnim večerima, Keruak se oseća nelagodno zbog uspeha i povlači se.
Pitanje koje se postavlja pred svakom prepiskom dva pesnika je koliko u njoj ima same poezije i koliko se govori o samom pesničkom radu. U ovom slučaju odgovor je vrlo malo. Gotovo svako pismo govori o tome šta se pesniku desilo u međuvremenu, koje probleme ima, šta se dogodilo sa nekim od zajedničkih prijatelja. I to su uglavnom ista imena, jezgro njihovog društva i bit pokreta. Često se iznose planovi za objavljivanje neke od knjiga ili pesama u nekom od časopisa, da bi se iz sledećeg pisma saznalo da od toga nije bilo ništa pošto se knjiga sad nudi drugom izdavaču. Vrlo su retki delovi, a pogotovu cela pisma (kao što je ono ljutito Keruakovo i Ginzbergova koja mu prethode i slede) u kojima se govori nešto o književnom postupku, poetičkim stavovima. Nadahnuti delovi uglavnom su vezani za budizam, misticizam i dati su prilično nepovezano, gotovo naivno. Problem je u tome što je veći deo onoga o čemu se u pismima govori samo nastavak nekih dugih razgovora pošto su se pesnici često viđali i usmeno razmenjivali ideje. Veliki pesnici sa kojima se susreću koji ne pripadaju bit generaciji kao što je recimo Vilijem Karlos Vilijams, koji je prvi dao značajnu podršku Ginzbergu, samo se spominju ali se o tome o čemu se govorilo prilikom tih viđenja ništa ne govori. Ova knjiga je pre istorija jednog dugog prijateljstva, sapatništva u pokušaju da se jedna nova pesnička škola probije na književnicima krcatoj američkoj sceni. Osim toga, nebrojeni su detalji seksualnih avantura, hapšenja zbog droge pa i ubistava. U mnogo čemu svi ti događaji lepo ilustruju definiciju bitnika koju je Keruak dao za Američki Koledž rečnik i koju navodi u jednom od poslednjih pisama: „bit generacija, pripadnici generacije stasale posle Drugog svetskog i Korejskog rata koji su se angažovali u relaksaciji društvenih i seksualnih tenzija i zalažu se za nedisciplinu, mistično odvajanje od društva i materijalno jednostavne vrednosti, što je navodno rezultat hladnoratovskog gubitka iluzija.“
Napokon, prepiska daje i uvid u ličnosti oba autora, nešto što se ne može videti na osnovu pesama i romana. Ginzberg je otvoreniji i skloniji kompromisu. U ranim godinama on je spremniji da se prihvati raznih fizičkih poslova ne bi li zaradio za život, a u kasnijem periodu je spremini da učestvuje na književnim večerima, i ispunjava društvenu ulogu književnika. Keruak je sa druge strane mrzovoljniji, sigurniji u sebe i u vrednost svog dela, a posle uspeha romana Na putu zahtevniji što se tiče honorara i manje sklon da učestvuje u javnom književnom životu. Pisma otkrivaju i lične borbe oba autora: Keruakove neuspele pokušaje da se izbori sa alkoholizmom i Ginzbergovo naivno uverenje da se može izlečiti od homosekusalnosti.
Keruakova i Ginzbergova prepiska nije knjiga za svakoga. U njoj čitalačko zadovoljstvo mogu naći pre svega oni koji se zanimaju za bit pokret, kao i oni koje zanima slika stasavanja i razvoja umetnika, pošto se ona može čitati i kao obrazovni roman. Tako, recimo, Ginzberg od mladalačke vere u genija iz ranih pisama, u poslednjem pismu u knjizi dolazi do prosvećene vizije da: „NEMA VIŠE RATOVA svi su besmrtni smeh i lezi dole nema superiornih pesnika nema inferiornih pesnika više nema više potrebe ajahuaskom ili pejotlom jer večnost već teče iz grudi i stomaka kad se osećanja otvore i to je prijatno a ne strašno.“
Nikola Živanović
Politika, Kulturni dodatak, subota 5. avgust. 2017.
