TELO I PASIVNOST
Ognjen Obradović, Oticanja, Čačak, 2016.
Uprkos tome što na srpskoj pesničkoj sceni redovno iskrsavaju nova imena, poslednjih nekoliko godina stiče se utisak da je došlo do zamora. „Novi“ pesnički glasovi poslednjih godina obično nisu dolazili sa strane, već su iskrsavali iz ustanovljenih književnih kružoka i već na početku prihvatali savremena poetička stremljenja. Knjiga Ognjena Obradovića je u tom smislu drugačija. Ona je nešto naivnija, ali i nevinija od knjiga na kakve smo navikli. To nikako ne znači da je u pitanju neuk ili nevešt pesnik. Naprotiv, Obradović pokazuje zavidnu veštinu pisanja stihova što svedoči koliko o njegovoj načitanosti i talantu, toliko i o radu na izgrađivanju sopstvene poetike. Naivnost o kojoj je reč tiče se oslobođenosti od postavljanja poetičkih pitanja u ovoj knjizi. To je sa jedne strane čini otvorenijom za veći krug čitalaca, a sa druge omogućuje pesniku da od nje krene drugačijim putevima nego njegovi savremenici.
Obradovićevim pesmama dominira tema, a ne forma. To je obično neka aktuelna tema koja se tiče porodice, savremene tehnologije, javnih dešavanja ili šopinga. Najčešće su pesme koje se bave telom. Telo kod Obradića i nije tema u pravom smislu. Ono stvara efekat začudnosti iz koga dalje izvire cela pesma. Obradovićeve pesme obično počinju nekom metamorfozom tela ili spajanjem i razdvajanjem različitih tela: „Rodio sam Frankenštajna“, kaže on u istoimenoj pesmi. Slično je i sa drugim pesmama. „Posrkao sam boga“, prvi je stih pesme „Naš otac masovni ubica.“ Stihom „Klizim iz sopstvenih ruku“ počinje pesma „Kriške“. „Jutros sam pogledao sebi u oči / i telo mi se pretvorilo u kamen“, kaže na početku pesme „Kameni odraz“. Pesme „Krvotok“, „Autobuska orgija“, „Moljci“, „Pesmejker“igraju se zamenom sveta i tela, poređenjem zamršenosti ljudskog ogranizma i stvari koje je čovek načinio. Ova formalna sličnost među pesmama daje knjizi određeno jedinstvo, ali ako se taj manir nastavi Obradovićeva poezija je u opasnosti da postane predvidljiva. A upravo je predvidljivost bila ono što su kritičari devedesetih hvalili kod naših pesnika nazivajući je doslednošću. Očekivano je da posle opšteg bunta protiv „doslednosti“ u prethodnoj generaciji, mlad pesnik poput Obradovića oseti prezasićenost i krene suprotnim smerom. Ali tim putem mora ići pažljivo.
Među pesmama koje se bave telom, najuspelija je „Diskretan motiv odrezanih majčinih ruku“. Na porodičnim fotografijama majčine ruke su van kadra. Fotografija koja je tu da nas podseti na neku uspomenu podseća na nešto što je sa nje odsutno, što ima život, za razliku od stvari koje su fiksirane. One postavljaju stolove „za prvi, / drugi, treći i svaki drugi rođendan“. One oblače, kupaju, češljaju „dok im osakaćeni trup krvari, / u neovekovečenoj pozadini.“ Na kraju, one se bojažljivo kriju u džepovima „da ne kvare fotografiju“. Izveštava se samo o starenju onoga što nije fiksirano fotografijom.
U pesmi „Pogubljenje“ reč je o javnom pogubljenju novinara Džejmsa Folija od strane organizacije koja sebe naziva Islamska država. Obrtom tipičnim za Obradovića, lirski subjekat se odjednom nalazi u masi koja prisustvuje pogubljenju i pasivno ga snima kamerom. U pogovoru knjizi Petar Matović ističe neaktivnost svedoka. U pitanju je osećaj lične odgovornosti koja se manifestuje kroz posmatranje, zatim beleženje događaja, a potom i kolektivne odgovornosti svih koji zabeleženi materijal posmatraju. Lirski subjekat prenosi u ulogu nepostrenog svedoka; upravo zahvaljućući snimku dolazi do povezivanja opšte i individualne odgovornosti, do izjednačavanja žrtve i posmatrača. Oboje su pasivni u ovoj igri. Lirski subjekat postaje novinar, dakle potencijalna žrtva, koji bez reakcije svedoči o kvoproliću kao što žrtva pasivno trpi. Poistovećivanje je, dakle, složenije – pratioci medija, snimatelj, svedok, žrtva. Prepoznavanje sebe kao žrtve, prepoznavanje sopstvene smrtnosti i propadljivosti jeste jedan od najčešćih motiva ove knjige, obično ne tako uspešno realizovan. Kao primer nek posluži trivijalni zaključak iz pesme „Oticanje“: „Smrt nije počela od tebe / niti se život sa tobom završava.“ U pesmi „Pogubljenje“, povezivanjem više instanci, slična ideja je izražena na daleko složeniji i umetnički uzbudljiviji način.
U „Tri pesme o poplavama“ lirski subjekat takođe ostaje pasivan u opštoj nedaći, dok oni koje je video kao negativce u životu postaju heroji: „Ruke sa kukastim krstovima“, / ruka koje su još juče držale / navijačke baklje i fašističke parole, / ruke napumpane steroidima/ i uprljane krvavim ideologijama, / ruke onih / kojima nikad ne bih pružio / svoju ruku, / podigle su bedeme / da sačuvaju ovaj grad./ A ja sam svoje čiste ruke / mazao kremom sa pet posto uree / i odmarao kad mi olovka postane teška, / dok sam ih u toplom stanu / iskupljivao pesmom / i spirao mulj / sa svojih, ne tako čistih / ruku.“ Samokritičnost iskazana u ovoj pesmi pogađa upravo zato što se samo mogla izraziti. Nije se imalo šta ispravljati. Dobra dela i podvizi loše ljude ne čine dobrima. Čak je i njihov nesebični nagon da pomognu doveden u pitanje jer se junačenje u situacijama bez izazova pokazuje kao agrasija. Pasivna priroda lirskog junaka ostaje i ovde pasivna. Njegov jedini moralni čin moguć je samo kao ova samospoznaja i hrabrost da se ona izrazi.
Nikola Živanović
Politika, Kulturni dodatak, subota 11. februar. 2017.
